Kad nepoznato postane nezaboravno ili “Izgubljen u prijevodu” – dio drugi
Ako se netko možda pitao, da, i dalje sam u Kini. Ako ste možda zaboravili, to se dogodilo vašom krivicom.
Kako? Da ne ponavljam tu veselu anegdotu, prisjetite se u mom prošlom blogu.
Budući da ne znam kad ću sljedeći put imati vremena i povoljne okolnosti da sjedim i na miru pišem, kad god ulovim mrvicu, napisat ću vam kratku crticu o tome što se trenutno događa.
Hong Kong, 4:50 ujutro
Ovo inače nije moje uobičajeno vrijeme za buđenje, osim ako ne lovim neki avion, ali “udobnost” kreveta me navela da uranim. Udišući “svježi” ranojutarnji smog, već sam pojeo nekoliko isli za doručak. Moram priznati da je uzbuđenje također utjecalo na moju nesanicu. Tko je autor te misteriozne poruke? Tko bi, od mojih poznanika, baš sad mogao biti ovdje i tko bi me, pobogu, mogao uočiti u tolikom mnoštvu ljudi? Ako nije neka varka ili spačka, saznat ćemo u 10:30 pred hotelom, kao što je rečeno u poruci.
Vlak Hong Kong – Huizhou, 11:20
Već sam točno 20 minuta u vlaku za Huizhou. To ime sam letimično znao pročitati po raznim vodičima, možda čuti u nekim pričama, ali nikad nisam saznao mnogo o mjestu koje stoji iza njega, niti sam ikad bio siguran kako se točno izgovara. Krenuo sam jesti sendvič koji sam na brzinu kupio negdje putem, ali ubrzo sam ga zamijenio Silicol gelom.
Do mene sjedi osoba koja, navodno, jako dobro poznaje Huizhou i okolicu. Ime joj nije Jing, Mei Xing, ni Huian. Ime joj je Mia i gleda me krupnim zelenim očima ispod tamnosmeđih šiški. Očima koje se konstantno smiju, čak i kad joj ostatak lica pokušava biti ozbiljan. Kažem – pokušava, jer Mia nikad nije sasvim ozbiljna i siguran sam da se sa svakim svojim pothvatom, pa i ovim “otimanjem” mene iz naručja Hong Konga, vrhunski zabavlja. Oči je odaju.
Vlak Hong Kong – Huizhou, 12:40
Taman smo negdje na pola puta do odredišta. Ako bih htio prenijeti sve što mi je Mia ispričala u ovih sat i pol, trebalo bi mi jedan omanji roman. Da ne ostanete u potpunom neznanju, Mia je jedna dvadeset-i-nešto-godišnja djevojka iz Zagreba, diplomirana sinologica (otud poznavanje kineskog i Kine). Ali nisam je tamo upoznao, naši putevi susreli su se u New Yorku gdje sam proveo ljeto prije 4-5 godina. No, i to je priča koja bi zahtijevala jedan zaseban roman. Nismo se intenzivno družili, ali svako druženje bilo je za pamćenje. Blago rečeno.
Huizhou, 13:50
Kad bih išao detaljno opisati krajolike koje sam gledao na ovom putu, sa svom količinom oduševljenja koja se nagomilala u meni u ta skoro tri sata, trebao bi mi ne jedan, nego par romana. Ja, koji sam stvarno vidio svijeta, impresioniran sam, da ne kažem očaran. Toliko jarke nijanse zelenih brežuljaka i plavih jezera na pozadini neba i planina, prošarane toplim nijansama kućicama-lađica, međusobno stopljenih brzinom vlaka, utisnule su mi se zauvijek u oči. Eto, i raspekmezile su me.
Prije nego što sam se stigao snaći sa svojim dojmovima, Mia me povukla za ruku i odvukla u autobus, s izjavom: “Nećemo sad u još jedan megalopolis. Možda kasnije, ako budeš htio”.
Mjesto kojem ne mogu zapamtiti ime, 16:00
Mia mi je nekoliko puta ponovila u koje mjesto smo stigli, ali nikako da mi se ulovi. Probao sam upisati u Google to što sam mislio da sam čuo, ali ništa nije izašlo. Ne bih se čudio da uopće nije zapisano na službenim kartama.
Ovo je jedno selo, seoce. Takav mir u životu nisam osjetio. Ne, ja dosad nisam znao što je mir, niti sam znao da postoji toliko čist zrak (možda sam u posttraumatskom šoku nakon megalopolisa). Dočekao nas je čovjek s licem koje izgleda kao da je stalno razvučeno u osmijeh. Izmijenio ja par rečenica s Miom na kineskom i odveo nas u svoj vrt na najbistriji zeleni čaj koji sam ikad pio, koji mi je instantno razbistrio glavu.
- Kako se ono zove ovo mjesto? – upitao sam opet Miu.
Rekla mi je, ali sam opet zaboravio, pa ne mogu zapisati.
- Koliko ostajemo ovdje?
Pogledala me samo tim nasmiješenim očima i znao sam da odgovora nema. Ništa drugo nisam ni očekivao.
Ovdje čak i dvojezični natpisi prestaju. Prevoditeljicu imam, ali neću je puno zapitkivati. U ovakvom okruženju i u ovakvom društvu, uvijek ću se rado izgubiti u prijevodu, vremenu, prostoru… I na sve druge moguće načine.
Salveo CEE
