Biram Zdravlje logo

Na marginama svijeta: Kad zasvrbe stopala

shadow illustration

Ne smijemo zaboraviti kako uvijek ima nade...

– “Ana, čuješ li me?”
– “Gdje si?”
– “U govornici. Recimo.”
– ”Kakvoj govornici? Gdje si?”
– “Ne znam zapravo, ali ostao sam bez novca.”
– “Ti si lud.”

“Ti si lud!” Rečenica koju sam toliko puta čuo da je više niti ne čujem. Dođe mi kao “Dobar dan”.

Nisam paničar, bilo bi to poprilično loše za tipa poput mene. Nije niti Ana, zato sam je i nazvao sa zadnjim dirhamima da mi pošalje nešto čime bi uskočio u bus i vratio se u Marrakesh.

Lagao sam joj, nisam ostao bez novca, imao sam i previše novca koji ovdje nisam mogao zamijeniti niti za zrno pijeska, a pijeska je bilo posvuda. U mojim čarapama, u ušima, u kosi, u torbi i boci vode. Gdje god sam pogledao svuda je bio pijesak. Nije ga bilo jedino u mom nosu i to samo zato što sam bio dovoljno pametan da nakon iskustva s Egiptom, ponesem Nisita® mast u Afriku. Trebao sam reći Ani da mi pošalje još jedno pakiranje, jer je ovo bilo na izdisaju, ali prije bi ja stigao do nje nego Nisita® do mene.

Via Marrakesh

Youssef je stajao pored mene dok sam, pokušavajući šaputati, urlao Ani lokaciju na kojoj se nalazim.  Moje kartice i uključujući i SIM karticu bile su beskorisne, baš kao i urlanje gdje sam. Spustio sam slušalicu i pogledao u Youssefova stopala, nisam ga mogao pogledati u oči.

Čovjek se počeo smijati i pružio mi kartu za bus.

-”Ja mogu poći idući tjedan.” rekao je na tečnom francuskom i izljubio me u oba obraza.

Nikad se nisam veselio busu krcatom ljudi kao tog dana. Nikad ljepšeg autoputa nisam vidio kao onog koji me vodio u Marrakesh.

Sjeo sam, tako prašnjav, i protrljao nos Nisitom®.

Na stajalištu, koji sat vožnje dalje, u bus je utrčalo biće umotano od glave do pete i krenulo direktno prema meni.

Bliješteće zelene babouche tapnule su pored mog sjedala (razmišljao sam kako sam Ani obećao donijeti jedne baš takve baš iz nekog berberskog sela) i pomaknuo se u stranu kako bi biće moglo sjesti.

-”Ti si lud.” – rekao je razigrani glas do mene.

shadow illustration

Uvijek ima Nade

Zabezeknuto sam dignuo pogled s papuča pokušavajući prepoznati lice dok je odmotavala maramu s lica.

-Nada!?”

-”Budalo.” – rekla je pokazujući bijele zube ispod punih usana.

Došlo mi je da je zagrlim kao brata, da bus nije bio pun Arapa i da nismo bili tu gdje jesmo.

Nada je rođena Marokanka, ali je gotovo čitav život živjela u Parizu zahvaljujući tati diplomatu.

-”Nado, treba mi… ja sam se izgubio…nemam…Ajme Nado!” – stisnuo sam joj lijevu šaku poskrivećki od radosti.

-”Znam, nazvala me Ana. Imaš ludu sreću, čovječe.”

Vozili smo se još dva sata, dok sam joj prepričavao činjenicu da se u pustinji ne možeš izgubiti, jer gdje god kreneš je pustinja, tako da ti je svejedno. Kako mislim da sam opljačkan, ali da zapravo nisam siguran. Kako sam potrošio svu Nisitu®, kako Youssef dolazi idući tjedan a ja imam avion prekosutra za Španjolsku, kako volim i nju i Anu, kako sam lud i sretan, kako Ani nisam kupio papuče i kako u pustinji nema bankomata.

Pričao sam i dok smo sjedali u veliki auto dok me vozač pogledavao kao skitnicu (budimo realni, to upravo i jesam), pričao sam dok smo se liftom penjali do njenog apartmana, pričao sam dok sam proždirao hladnu voćnu salatu kao da je jedem zadnji put u životu i skidao odjeću sa sebe ostavljajući tragove pijeska po mramornim pločicama.

-”Trebaš tuš.” rekla je dok mi je ručnik iz njezinih ruku slijetao na glavu.

Brišući paru s ogledala, pogledao sam obraslu budalu u ogledalo. Žene su me spasile. Moja ljubljena sestra i njena kolegica s faksa. I Yussuf, ali on je to napravio jer mu je trebala isprika da ostane još tjedan u onoj zabiti.

Javio mi je da se ženi iduće godine, u istom selu gdje smo se obojica izgubili.

Ja mislim da se nikad neću oženiti – kako bi objasnio svojoj ženi da moram ići samo zato što me svrbe stopala? Rekla bi mi da sam lud.