Na marginama svijeta: Postoje li vilenjaci i Djed Mraz?
Istina ili mit? Znaš, ja ne vjerujem u vilenjake Djeda Mraza...
-“Znaš, ja ne vjerujem u vilenjake Djeda Mraza, mislim da je to sve prevara.” – izgovorio je Veeti dok smo kroz prozor gledali čopor haskija kako se po čistom snijegu valjaju u igri.
Veeti, čistokrvni Laponac, pred očima mi izgovara izdajničku rečenicu bez da je trepnuo i ispija još jedan gutljaj tople čokolade kao da je to najnormalnija stvar na svijetu – ne vjerovati.
-“Kako to misliš, ne vjeruješ?” – upitao sam zgrožen. Nisam valjda došao na doslovan kraj svijeta kako bi mi svi snovi propali u snijeg kao što sam jučer propao u rupu snijega.
-“Moja mama je prije 10 godina, prije nego smo se posvetili uzgoju haskija, radila za Djedicu, u poštanskom uredu. Vilenjaci svaki dan tamo dolaze po poštu.” – nastavio je Veeti, ozbiljan kao da Božića ove godine neće niti biti -“Vidio sam Isabelle jednom kad sam bio s mamom na poslu.”
Isabelle, rušiteljica snova
Bilo mi je 12 godina, kaže, kad je Isabelle uzela pakete pisama, namigla mu i sjela na saonice kojima se odvezla u Djedov ured. Isabelle je bila prva djevojka u koju se zaljubio. Isabelle, koja se pravila da je Djedov vilenjak.
Znao bi je prepoznati u mrklom mraku, i iako je bila starija od njega kojih 7 godina, još uvijek svaku djevojku uspoređuje s njom. Valjda se do sad baš zbog toga nije skrasio i sad smo u kući njegove mame, s čokoladom koju nam je ona napravila, čekamo večeru koju će nam ona pripremiti.
Došao sam u Rovaniemi vidjeti Djedicu i dati mu pismo, pa sam jednako neodrastao kao Veeti, i zato me je njegova Isabelle potresla. Uštrcnuo sam dva potiska Nisite prije nego sam obrisao nos i okrenuo se prema njemu, rezolutno razotkrivajući sutrašnji plan.
Idemo do Isabelle, pa će je pitati direktno, kako nikad u životu nije, postoje li vilenjaci zapravo.
Ujutro smo se opremili kao prava ekspedicija i najljepšim saonicama “osedlali” haskije.
Put do njene kuće frekventna je prometnica, imaš li saonice. Veeti ga je poznavao jednako kao i njegovi psi. Ja sam umirao od straha sve dok nisam, na klimavim nogama, sišao u škripavi snijeg. Isabella je stajala na vratima kuće cereći se i bio sam uvjeren da mi se ruga radije nego da se veseli nenajavljenim gostima.
-”Bilo je i vrijeme da dođeš, Veeti.” rekla mu je dok je prilazio kao prava muškarčina zanemarujući moje vječito proklizavanje i pokušaje da i ja ispadnem važan lik u priči.
Vilenjaci, Djedica i djeca
Ušli smo u vilenjački dom gdje nas je već spremno čekao čaj obogaćen đumbirom. Pričali smo o putovanjima, o čarobnim mjestima kao da nismo na jednom od njih, pričali o djetinjstvu, o godišnjim dobima i igluima od stakla. Bilo mi je kristalno jasno zašto je Isabelle toliko važna.
Sati su prolazili dok smo se smijali turistima poput mene i nekako je u trenu došlo vrijeme da se vratimo. Rekao sam kako moram danas stići Djedu dati pismo, a još moramo obići par mjesta. Isabelle je ispružila svoj dugi dlan i rekla:
-“Daj ga meni, ja ću mu ga proslijediti, ne brini.”
Pružio sam drhtavim rukama pismo, zahvalio, i okrenuo se na peti da ne vide moj glupi izraz lica.
-”Pitaj je, pitaj je.”- mrmljao sam u zubima dok je Isabelle grlila Veetia za rastanak.
Nije ju pitao.
Dok smo sjedali na saonice, Isabelle je stajala na istom mjestu gdje nas je dočekala, držeći moje pismo u rukama. Iza nje provirilo je malo djetešce, sjajnog lica, dugog nosića i šiljastih ušiju. Zgrabivši pismo Isabelli iz ruku, okrenulo se prema nama, namignulo i nestalo odakle je i došlo.
Nas dvojica, kao dva djeteta, stajali smo tako na saonicama, zabezeknuti i bez riječi. Ako se tad nismo obojica smrzli, -40 koji se očekuju ovih dana neće nam moći ništa. Veetijeva uzdignuta ruka samo je pala od šoka i psi su nas, uz taj slučajni signal, povukli na put.
Isabelle možda nije vilenjak, i vilenjaci baš kao i Djedica, trebaju pomoć. Izgleda da svi mi s vremena na vrijeme trebamo nečiju pomoć.
Za Božić se vraćam doma, pomoći ću mami motati sarmu.
Kome ćete vi ovih blagdana pomoći?
Salveo CEE
