U zemlji u kojoj svaki peti stanovnik živi na rubu siromaštva, bacanje hrane predstavlja nezamisliv luksuz

Brojke ne lažu – u Hrvatskoj se godišnje baci oko 286 tisuća tona hrane, a čak 76% tog otpada dolazi iz kućanstava. Bacanje hrane, dakle, nije posljedica loše organizacije i nemara velikih sustava poput hotela, već zrcalo osobnih navika. Zrcalo koje često ignoriramo jer odraz koji vidimo nije nimalo laskav.

Pojam luksuza može se definirati kao usluga, proizvod, predmet koji ne služi osnovnim životnim potrebama, već predstavlja svojevrsni oblik rasipništva, potrošnje radi užitka ili izbjegavanja nelagode. Ljudi se na bacanje hrane i nesavjesnu proizvodnju otpada najčešće odlučuju upravo iz potrebe za izbjegavanjem neugode. Tako je današnjem društvu nelagoda napraviti ekstra korak do kontejnera za biootpad, potrošiti malo vremena na planiranje kupovine i tjedni plan obroka, birati sezonsko i lokalno, skuhati umjesto naručiti, u trgovinu ponijeti vlastitu platnenu vrećicu (koliko ste samo sponzorskih platnenih vrećica dobili kao poklon od banke, trgovačkih lanaca i kroz razne promocije?).

U kulturi obilja, hrana se percipira kao beskonačan resurs. Kupujemo više nego što trebamo, kuhamo kao da hranimo vojsku, zaboravljamo ostatke u hladnjaku i smatramo da jelo više nije ispravno već sljedeći dan. Bacanje hrane nije bezopasna posljedica zaborava i nonšalancije, nego ozbiljan etički, ekološki i energetski problem.

I to ne apstraktan. Svaka glavica salate koja truli negdje u bespućima pretrpanog hladnjaka znači bačenu vodu, gorivo, ljudski rad, ambalažu i CO₂. Kad napokon bude pronađena u hladnjaku i prebačena u kantu za smeće, rijetko se kompostira. U anaerobnim uvjetima kao što su vaša kanta za miješani otpad, voće i povrće ne postaje gnojivo – ono truli, oslobađajući metan, staklenički plin s više od 20 puta jačim učinkom od ugljičnog dioksida.

Klimatski luksuz

Kada bacimo hranu, ne odbacujemo samo sadržaj tanjura – odbacujemo i sve što je u tu hranu uloženo: vodu, gorivo, ljudski rad i vrijeme.

Svaki bačeni kilogram hrane generira oko 4,5 kilograma emisije CO₂, i to već u fazi proizvodnje, transporta i pakiranja. Ako znamo da prosječno kućanstvo u Hrvatskoj godišnje baci između 70 i 130 kilograma hrane, to znači da iz vlastite kuhinje, bez da pokrenemo auto, možemo emitirati od 315 do 585 kilograma ugljikovog dioksida – što je usporedivo s vožnjom od 1.500 kilometara, ili tri povratna leta Zagreb–Beč. Hrana je, dakle, i klimatsko pitanje, a prevencija nije samo simboličan čin.

Ono što nazivamo ostatkom jednog jela zapravo je sastojak drugog

I dok se kućanstva pretvaraju u tvornice otpada, restorani visoke kuhinje pokazuju kako drugačiji pristup ne samo da je moguć – nego je postao novo mjerilo kvalitete. Danas sve više restorana s Michelinovim zvjezdicama ne samo da kompostira, već koristi ostatke za izgradnju okusa: temeljci se kuhaju od ostataka kostiju i povrća koje je u drugim jelima glavna zvijezda, strugotine povrća i stabljike začinskog bilja postaju pesto, suhi kruh se suši i melje u začinski prah. Filozofija nulte stope otpada ušla je na velika vrata i u svijet fine dininga – onaj isti svijet koji je nekada bio simbol elitizma i prekomjernosti. Ako oni mogu stvarati vrhunsku kuhinju od ostataka, zašto ne bi mogla i prosječna obiteljska kuhinja?

Ušteda, regulacija tjelesne težine, zdraviji odnos prema hrani

Bacanje ogromnih količina hrane s jedne, glad s druge i epidemija pretilosti s treće strane – koliko nam je hrana dostupna i kako se prema hrani odnosimo moglo bi postati jedno od glavnih tema globalnog dijaloga, pokazatelj odnosa moći u svijetu i valuta uspjeha nacija jer pitanje odnosa prema hrani u isto vrijeme obuhvaća zdravlje stanovništva, prosperitet industrije, sustava zbrinjavanja otpada te općenito resursa jedne zemlje.

Jedan od uzroka problema leži u jednostavnoj činjenici: ne znamo koliko nam stvarno treba. Koliko puta ste skuhali previše tjestenine, „za svaki slučaj“? Koliko ste puta kupili nešto jer niste znali imate li već u frižideru pa sad imate dvije otvorene bočice kečapa, teglice kojima je prošao rok trajanja, egzotične dodatke koje ste koristili za jedan recept i sad ne znate što s njima?

U nedostatku planiranja, upravljanje hladnjakom postaje vođeno emocijama i impulsom, umjesto lokalitetom, sezonalnošću i budžetom. Kupujemo po nagonu, naručujemo iz lijenosti i bacamo jer nam je tlaka organizirati i pridržavati se odvajanja otpada u vlastitom kućanstvu.

O količinama i opsegu struka bi se isto dalo govoriti. Možda je vrijeme da prilagodimo bakine mjere u receptima. Većinu vremena dovoljno je 100 do 150 grama proteina po osobi, šaka tjestenine, dva decilitra juhe, kriška kruha. Kuhajmo na mjeru pa ćemo pronaći neke druge načine da bližnjima pokažemo ljubav.

Kupovati i kuhati na mjeru, racionalizirati količine hrane nije znak asketizma niti svatko treba biti na dijetalnom režimu.